Ratne operacije koje su se odvijale na tlu Hrvatske bile su usmjerene i prema uništavanju kompletne infrastrukture. Uništavani su stambeni objekti, komunalna infrastrukture, u prvom redu električna postrojenja, vodovod i kanalizacija, zatim prometna infrastruktura – mostovi i ceste. Na taj način stanovništvo je s devastiranih prostora bilo prisiljeno napustiti svoje domove, te odlaziti na sigurnija područja. S druge strane, kako bi država normalno funkcionirala u ratnim uvjetima bilo je potrebno puno umješnosti, volje, snage i domoljublja. To su bile odrednice koje su vodile i radnike HEP – a koji su se od početka rata uključili u vojne postrojbe, ali djelovali i kao civili pod radnom obvezom na prvim linijama obrane, riskirajući svoje živote zajedno s braniteljima, kako bi održali elektroenergetsku mrežu i na taj način pokazali kolika je bila čvrsta želja hrvatskog naroda za obranom i uspostavom vlastite države.
Ratnim operacijama na hrvatskom prostoru prethodila je tzv. „balvan revolucija“ u kolovozu 1990. godine, koja je bila srpski odgovor na nastojanje hrvatskih vlasti da osiguraju ustavno – pravni poredak na prostorima s većinskim srpskim stanovništvom. U pozadini svega krila se velikosrpska politika vođena iz Beograda koja će, u konačnici, biti kobna za Srbe u Hrvatskoj. Kao kulminacija događaja oko postavljanja zapreka na hrvatske ceste, 17. kolovoza 1990. godine, vlasti iz Zagreba poslale su prema Kninu policijske snage kako bi uvele red. Dio snaga koje su bile upućene transporterima bile su zaustavljene kod Titove Korenice, a dio koji je poslan s tri helikoptera, zaustavila je JNA i prisilila na slijetanje u Ogulin. Na taj je način JNA po prvi put otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika. No sve je prošlo bez žrtava, iako je situacija bila više nego napeta.
Tek su „Krvavi Uskrs“ na Plitvicama, 31. ožujka 1991. godine, i pogibija dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovom Selu kod Vukovara, 2. svibnja 1991.godine, navijestili ratne strahote koje će u narednom razdoblju zahvatiti hrvatski prostor.
Slavonija i Baranja, kao granična područja prema Srbiji u kojima su se odvijale teške bitke s JNA i srpskim paravojnim formacijama pretrpile su znatne materijalne štete i imale velike ljudske gubitke. Tu se svakako treba prisjetiti herojske obrane Vukovara i opsade Osijeka i Vinkovaca kao velikih slavonskih središta. Pri tome su stradavali i važni elektroenergetski objekti. Trafostanica Ernestinovo (400/110 kV)4 teško je razorena 18. rujna 1991. godine prilikom napada ratnog zrakoplovstva JNA. Ta je trafostanica bila poznata u bivšoj Jugoslaviji kao najveći objekt takve vrste u zemlji u kojem su transformatori struju od 400.000 volti pretvarali u struju s naponom 110.000 volti i dalekovodima prenosili širom Slavonije i u inozemstvo. Tu se spajao elektroenergetski prsten oko cijele tadašnje države.
Preostali pogoni uništavani su u nekoliko napada sve do 5. studenog iste godine kada je uništen i jedini preostali 110 kV vod prema Osijeku. U studenom su se postrojbe hrvatske vojske morale povući iz sela te je i TS bila napuštena, a devastacija je bila nastavljena i dalje. Uz Ernestinovo bila je uništena i niskonaponska mreža u Laslovu koje je, kasnije, također bilo okupirano, oštećeni su i elektroenergetski objekti u selu Sarvaš koje je predstavljalo posljednju obrambenu liniju prema Osijeku. I grad Osijek pretrpio je znatnu štetu budući se nalazio na prvoj liniji obrane. Topnički napadi uništavali su gradsku infrastrukturu i civilno stanovništvo. Distribucijsko područje Vinkovci imalo je dva pogona – Vinkovci i Vukovar iz kojih su se električnom energijom opskrbljivala područja Vinkovaca, Vukovara, Županje (osim područja Iloka koji je bio opskrbljivan s DP ElektroVojvodina iz Bačke Planke). Vukovar je ubrzo nakon prvih napada u potpunosti bio odsječen od elektroenergetskog sustava Hrvatske, točnije od 27. rujna više nije bilo napona. Unatoč tome, 66 djelatnika vukovarskog pogona radili su na održavanju agregata u gradu, brinuli su se za njihovo snabdjevanje gorivom. Zgrade unutar njihova pogona u potpunosti su bile oštećene, a uništen je i vozni park. Do listopada 1991. godine u Vukovaru je bilo ranjeno 9 djelatnika HEP – a, a u Vinkovcima 3 djelatnika.
Dana 20 studenog 1991. godine završio je svaki organizirani otpor u Vukovaru te je, nakon više mjesečne obrane pao u ruke srpskog agresora. Nakon toga uslijedili su masakri civila, vojnika i ranjenika na „Ovčari“, te odvođenje u zarobljeništvo koje je bilo obilježeno mučenjima. Taj je čin pokazao svu bestijalnost srpskih agresora i predstavljao jedan od najvećih ratnih zločina u Europi od završetka Drugog svjetskog rata. U isto vrijeme srpski pobunjenici počinili su i masakr u selu „Škabrnja“ kod Zadra. Ubrzo nakon toga na prostoru Slavonije dogodio se još jedan masakr i to u selu Voćin, 12. i 13. prosinca 1991. godine kada je ubijeno 47 hrvatskih civila.
Na distribucijskom području Elektre Križ, početkom ratnih sukoba 1991. godine, od ukupno pet pogona, tri su bila u ratnom žarištu – Nova Gradiška, Lipik i Daruvar. Tu je najugroženije bilo područje Nove Gradiške gdje prema Okučanima nije bilo struje, Stara Gradiška dobivala je struju iz Bosanske Gradiške, a u tamošnjoj TS Stara Gradiška, zbog opasnosti bila je povučena tročlana ekipa. Pogon Lipik mogao je funkcionirati samo u Lipiku, a pravci prema Pakracu, Kutini, Novskoj, Slavonskoj Požegi i Daruvaru bili su prekinuti. Križ i Kutina bili su jedina dva pogona koja su normalno funkcionirala.
Krajem 1991. godine došlo je i do prvih oslobodilačkih akcija okupiranih područja. Tako je 3. studenog, u završnim operacijama od srpskih pobunjenika, oslobođen teritorij Bilogore, a time i važan cestovni pravac Grubišno Polje – Virovitica. Bila je to poznata operacija „Otkos 10“ koja je imala za cilj sprječavanje spajanja snaga 5. korpusa JNA sa snagama 28. partizanske divizije na tom području, zatim osigurati ostanak i povratak stanovništva na područje Bilogore i Papuka, te osigurati neometan promet na magistralnoj prometnici Zagreb – Kutina – Grubišno Polje – Virovitica. U akciji je oslobođeno 21 selo, odnosno 279 km² do tada okupiranog područja. Već 6. studenog, tri dana nakon oslobođenja, na prostor Bilogore dolaze djelatnici HEP – a kako bi utvrdili razlog kvara na 110 kV dalekovodu Daruvar – Virovitica.
Banovinsko bojište obuhvaćalo je općine Hrvatska Kostajnica, Sisak, Petrinja, Glina i Dvor. Na tom prostoru, u lipnju i srpnju 1991. godine, počeli su progoni hrvatskoga pučanstva, te su se počeli doga- đati prvi masakri civilnog stanovništva i zarobljenika. Prvo, u većinski hrvatskim naseljima uz rijeku Unu prema Dvoru (Kuljani, Banska Struga, Kozibrod), a nakon toga u zaleđu Hrvatske Kostajnice (Majur, Stubalj). Ubrzo nakon toga u selima u okolini Petrinje (Čuntić, Hrastovica, Kraljevčani) i Gline (Skela, Jošavica, Viduševac). Hrvatska Kostajnica pala je u ruke neprijatelja u rujnu 1991. godine, a nešto ranije pali su Petrinja i Glina. Bojišnica se stabilizirala tek na rijeci Kupi koja je od tada postala prva linija obrane Siska i Zagreba. Početak Domovinskog rata za «Elektru» Sisak označio je gubitak gotovo 70% distribucijskog područja. Područja Petrinje, Gline, Hrvatske Kostajnice, Hrvatske Dubice, Dvora i Topuskog bila su tada pod kontrolom pobunjenih Srba. U tim okolnostima područni uredi «Elektre» u tim mjestima ostali su izvan kontrole Hrvatske elektroprivrede. Na području Dvora, «Elektra» nije imala kontakte sa svojim pogonskim uredom od 25. lipnja 1991. godine. U Glini je «Elektra» ostala bez svoja dva kamiona koja su bila zaplijenjena, a 2. srpnja došlo je do većeg kvara na 35 kV DV od Siska prema Sunji, koji je prethodno popravljen.
Krajem srpnja iste godine taj je DV definitivno onesposobljen od strane pobunjenih Srba. Rušenjem stupova i oštećenjem TS kod Komareva, Sunja je ostala bez redovitog napajanja. Radnici «Elektre» su u toj situaciji na jednom dijelu premostili rijeku Savu te su uspostavili djelomično napajanje. Krajem listopada 1991. godine bio je prokopan i kanal na dnu rijeke Save te je Sunja tada bila spojena s «Elektrom» Križ. Time je taj grad i njegova okolica do kraja rata bila redovito opskrbljivana električnom energijom. U ratnim uvjetima osiguranje redovite opskrbe značilo je puno u moralnom pogledu za stanovnike toga prostora koji je bio u poluokruženju od strane pobunjenika. Radnici «Elektre» nastojali su osigurati sigurnu opskrbu i na drugim dijelovima sisačke bojišnice, pa su usprkos opasnosti od mina, granata i snajpera konstantno popravljali uništenu električnu mrežu, te i u zadnje bunkere uvodili električnu energiju. Na području sisačke „Elektre“ prva žrtva neprijateljskih napada bio je Nikola Lokner koji je u kolovozu 1991. ubijen iz zasjede na radnom zadatku nedaleko sela Budičina. 16.09 1991. prilikom osvajanja vojarne Šašina greda pogiba djelatnik TE-TO Sisak, dozapovjednik 57.brigade Marijan Celjak.
Na području Dalmacije odvijao se sličan scenarij uništavanja. Tu je još 19. studenog 1990. godine na dalekovodu Konjsko – Obrovac miniran jedan stup, a do 6. kolovoza 1991. godine još je 14 puta dolazilo do takvih terorističkih akcija kojima se nastojala onesposobiti elektroenergetska mreža na području Zadra, Knina, Obrovca, Biograda... Veliki gubitak predstavljala je okupacija HE Peruča13 na rijeci Cetini 17. rujna 1991. godine. Već 18. rujna iz pogona su ispali DV 110 kV CS Buško Blato – Peruča i DV 110 kV TS Merize – Sinj – Peruča.14 HE Peruča napravljena je da bi se iskoristili vodeni potencijali rijeke Cetine i akumulacijskog jezera Peruča, a predstavljala je važan elektroenergetski objekt na području Dalmacije. Pod hrvatsku vlast vraćena je 1993. godine u oslobodilačkoj akciji hrvatske vojske u kojoj su sudjelovale 126. brigada HV, te 6. domobranska pukovnija, neposredno nakon akcije „Maslenica“. Nažalost pred oslobađanje, 28. siječnja, srpski pobunjenici postavili su 30 tona eksploziva i uništili HE i branu. Na sreću nije bio ispunjen konačni cilj pobunjenika, a to je bilo potpuno uništenje brane te na taj način uništenje svih naselja nizvodno uz rijeku Cetinu. Taj monstruozni čin nije bio uspješno izveden, ali je zato HE Peruča bila teško oštećena. Uz oslobođenje brane i HE Peruča, oslobođena su i sva naselja sadašnje općine Hrvace. Treba naglasiti kako su prije početka ratnih operacija srpskih snaga na dalmatinske gradove sve hidroelektrane bile spremne za normalnu proizvodnju - Zakučac, Đale, Golubić, Orlovac, Peruča i Obrovac. U prvih sedam mjeseci 1991. godine bilo je proizvedeno 10% više od planirane proizvodnje za isto razdoblje. No već od 20. srpnja 1991. godine u RHE Obrovac praktično se radilo u ratnim uvjetima, a od tog vremena bile su posve onemogućene poslovne komunikacije s tim objektom. Od 1. kolovoza svi radnici hrvatske nacionalnosti, njih 20, više ne odlaze na svoja radna mjesta u RHE te su, sa svojim obiteljima, uglavnom napustili svoja prebivališta. Mjesec dana nakon toga, 1. rujna, gotovo svi ti radnici bili su raspoređeni unutar zadarske „Elektre“. Na kninskom području HE Manojlovac, zbog sigurnosnih razloga, radila je samo danju da bi, do kraja kolovoza, komunikacija s tim objektom bila otežana i na kraju posve prestaje. Većina radnika hrvatske nacionalnosti, kao i u Obrovcu, napustila je svoja radna mjesta i domove.
U zaleđu Splita, 20. rujna 1991. godine, zrakoplovstvo JNA bombardiralo je s četiri zrakoplova TS 400/220/110 kV Konjsko koja je bila najveće elektroenergetsko postrojenje prijenosne mreže Dalmacije, a smještena je kod mjesta Konjsko na cesti Klis – Muć, 20-ak km sjeverno od Splita. Sljedećeg dana bombardirana je TS 220/110/35 kV Bilice na području Šibensko – kninske županije. Distribucijsko područje Šibenik sastojalo se od pogona u Šibeniku, Kninu i Drnišu. Pogon Knin opskrbljivao se preko 110 kv dalekovoda iz TS Bilice, dok je Pogon Drniš opskrbljivan iz HE Manojlovac. Knin je, kao centar srpske pobune, među prvima istupio iz distribucijskog područja Šibenik. Drniš je pao u ruke neprijatelja 16. rujna 1991. godine, a i skoro se čitav drniški kraj našao pod okupacijom. Šibenik je, nakon toga, bio u gotovo potpunom okruženju. JNA i srpski pobunjenici napadali su ga s mora, kopna i zraka. Kada se činilo da je Šibenik bio pred padom, 16. rujna 1991., hrvatski branitelji i stanovnici otoka Žirja zauzeli su topničku bitnicu JNA na tom otoku. Osvojene topove iskoristili su za borbu protiv neprijateljskih snaga na kopnu kojima je zapovijedao zloglasni ratni zločinac Ratko Mladić. Zahvaljujući njima, obranjen je Šibenik i spriječeno odsijecanje hrvatskog juga od matice zemlje. Grad je u tom razdoblju bio samo 22 sata bez struje.
U Zadru, djelatnici Elektre u početnim su fazama rata i sami poduzimali akcije protiv neprijatelja. U radionicama su se izrađivale eksplozivne naprave i protutenkovski ježevi koji su postavljani na čitavom području Zadra. Krajem kolovoza 1991. godine Elektra isključuje struju vojarnama JNA u gradu, a radnici Elektre blokiraju najbližu vojarnu u Jazinama, te ju zaposjedaju i naoružavaju se. Postrojba Elektre sudjeluje u nizu akcija da bi krajem 1991. godine prešla u sastav „Gradskog bataljuna“ te je sudjelovala u akcijama na prvoj liniji bojišta. U sukobima su se vodstvom istakli tadašnji direktor Elektre Zadar Nikola Dellavia, zatim referent za obranu Šime Samodol i poslovođa za građevinske radove Petar Sikirić. Na zadarskom području krajem 1991. godine došlo je do još jednog zvjerskog čina. Dana 18. studenog srpske snage počinile su masakr u Škabrnji nad 84 branitelja i civila, a selo sravnili sa zemljom. Taj je čin još jednom pokazao kako je velikosrpska politika bila usmjerena protiv hrvatskog stanovništva.
Na dubrovačkom području također je pretrpljena velika materijalna šteta na elektroenergetskim postrojenjima. Grad je u vrijeme opsade živio i bez struje i bez vode. Već 26. rujna 1991. godine oštećena su prva postrojenja u Konavlima. Tada padaju i prve žrtve srpske agresije s područja DP Elektrojug. U noći s 5. na 6. listopada pogibaju ing.Stijepo Čikato i Andrija Crnčević, tehnički rukovoditelj. HE Dubrovnik bila je okupirana, a gotovo u potpunosti bila je uništena TS 110/35 kV Komolac, kao glavna točka napajanja Dubrovnika.21 Unatoč svemu djelatnici HEP – a nastojali su svim silama raditi na opskrbi Dubrovnika električnom energijom i u najtežim trenucima. Na području Like također su vođene velike ratne operacije hrvatskih snaga sa srpskim pobunjenicima i JNA. Do listopada 1991. godine, od ukupno, 19 TS koje su se napajale iz TS 110/35 kV Otočac, radile su samo četiri – Otočac, Brinje, Ličko Lešće i Perušić, te 10 kV dio TS 35/10 kV Karlobag koja se napajala iz TS 35/10 kV Biluća (DP Elektroprimorje Rijeka). Zbog nemogućnosti pristupa nije se moglo doći do uvida u stanje na području Titove Korenice, Gračaca i Donjeg Lapca, koji su bili pod okupacijom. U toj početnoj fazi rata uništavana je elektroenergetska mreža pa je Lika bila opskrbljivana iz pravca Karlobaga koji je pripadao DP Elektroprimorje Rijeka te od DP Elektre Zadar. Dio Like koji se napajao putem 110 kV voda Obrovac – Zadar nije imao struju. U Gospiću i Otočcu najviše su uništene TS 35/10 i 10/0,4 kV. Zbog svega najveći dio Like nije imao struje. Djelatnici Elektrolike bili su onemogućeni u svom poslu na okupiranim dijelovima, a na području pod kontrolom hrvatskih snaga bili su prisiljeni izvoditi sanacije štete u vrijeme magle ili su na teren odlazili osobnim vozilima kako ne bi bili meta agresora. Veliki dio teritorija DP Elektra Karlovac bio je od početka okupiran - područje Plitvica, Slunj, područje Pogona Ogulin… Plaški i cijela plaščanska dolina ostali su bez električne energije 29. kolovoza 1991. godine, područje Korduna koje pokriva Područni ured Vojnić bez električne energije ostalo je 3. listopada, a time i Slunj s obzirom na smjer napajanja. Na području Pogona Karlovac ukupno je bez električne energije bilo 120 trafo područja, u Dugoj Resi i okolnim selima 25, te na području Jastrebarskog 26 trafo područja. U listopadu je stradao DV 35 kV Pokuplje – Mekušje i Jugoturbina, kao i DV Mekuš- je – Turanj – Logorište.
U studenom pogođena je TS 110/35 kV Švarča i otada Karlovac nije imao južne točke napajanja. I distribucijsko područje Zagreb zabilježilo je ratnu štetu. Prvo oštećenje prouzročilo je izostanak isporuke struje za područje Banovine, nakon toga došlo je do oštećenja trafostanice u Nedeljancu, zbog čega je područje Varaždina ostalo bez električne energije, a teško je ranjen uklopničar Zdravko Benković, zatim su oštećeni elektroenergetski objekti na području Siska, te je raketrirana TS 400/110 kV Tumbri. Dana 3. studenog oštećena je TS 220/110 kV Mraclin zbog čega je područje Velike Gorice ostalo bez struje, a oštećena su i četiri 110 kV dalekovodna polja – Velika Gorica I, Velika Gorica II, Tumbri II i Željeznica. Ta je trafostanica napadnuta i 8. studenog no štete su bile vrlo brzo sanirane.26Područje Pogona Elektra Velika Gorica graničilo je s područnim uredom Pokupsko, Pogona Glina, koje se nalazilo na prvoj liniji bojišta. Na tom području, sredinom rujna 1991. godine, do temelja je srušena TS 10/0,4 kV uz VP Pleso, minirani su vodovi prema Kupi, došlo je i do štete prilikom bombardiranja Šiljakovine, Ključić Brda i ostalih mjesta prema Kupi u vrijeme osvajanja vojarne u Velikoj Buni.Početkom siječnja 1992. godine napadom raketa zemlja – zrak iz pravca Petrinje stradalo je Turopolje, odnosno dvije TS u krugu DIP – a Turopolje koje su vrlo brzo osposobljene za daljnji rad.
Na distribucijskom području Elektroprimorje Rijeka dogodila se manja šteta. Deset općina na kojima je radilo Elektroprimorje bilo je mirno, a djelomična oštećenja zabilježena su kod Pogona Crikvenica i Skrad. Na rubnom području Pogona Crikvenica bio je oštećen DV 10(20) kV Oltari – Krasno, niskonaponska mreža TS Prizna – Gradina i Krč – Krasno. Na području Pogona Skrad u Kupjačkom Vrhu oštećena je TS 20/0,4 kV s niskonaponskom mrežom te repetitorska kućica. Oštećenja su odmah bila i sanirana tako da nije došlo do većeg prekida u distribuciji električne energije.
U zračnom napadu JNA, 7. listopada 1991. godine, na Delnice bila je raketirana tamošnja TS 35/10 kV, koja je u znatnoj mjeri uništena. Istog dana bio je oštećen i 110 kV dalekovod TS HE Vinodol – TS 110/35 kV Delnice. Zbog tih oštećenja opskrba Delnica bila je osigurana sa strane Kupjaka, a u pogon je bio stavljen i rezervni 35 kV dalekovod. Dva dana nakon tih napada zrakoplovstvo je bombardiralo i Zalesinu i Kupjak, gdje je prouzročen kvar na 10 kV DV Zalesina – Delnice, zbog čega su Delnice ponovno ostale bez električne energije. Šteta je bila sanirana vrlo brzo nakon napada, te su Delnice i okolna mjesta ponovno dobila električnu energiju.
Početkom 1992. godine, nakon završetka intenzivnih sukoba koji su se odvijali na čitavom prostoru Hrvatske, uslijedilo je djelomično mirnije razdoblje. Ono je obilježeno dolaskom UNPROFOR – a koji je bio razmješten na graničnim područjima ratnih sukoba između hrvatskih i srpskih snaga. Raspoređivanje njihovih snaga započelo je tijekom prve polovine 1992. godine. Tada su se odvijale i zamjene zarobljenika na obje strane. Tako su iz logora u Srijemskoj Mitrovici bili pušteni Ivica Smrk, Stjepan Cvrtilo, Gabrijel Mataija, Branko Ivković, Damir Beljo - elektromonteri Elektre Vukovar, a iz logora u Nišu Ivan Polhert, dežurni električar u Pogonu Vukovar, zatim Krunoslav Rakičić, voditelj Pogona Elektra Vukovar… Njihovim razmjenama počela su izlaziti na vidjelo strahovita mučenja kojima su bili podvrgnuti hrvatski zarobljenici u Srbiji, po logorima u Srijemskoj Mitrovici, Stajićevu, Nišu. Bile su to strahote koje su te pojedince obilježile do današnjeg dana, ali su isto tako još jedanput pokazale svu mržnju protivničke strane koja se nije mogla ni zamisliti. Unatoč pokušajima smirivanja ratnog stanja, sukobi su se odvijali i dalje, većim ili manjim intenzitetom.
Na području Like do travnja 1992. godine 4 radnika Elektre poginula su u odorama HV-a, četiri su radnika ranjena, po dva u Gospiću i Otočcu.
U ratnim razaranjima Slavonskog Broda i njegove okolice tijekom prve polovice 1992. godine stradala su i dva djelatnika Elektre. Prilikom raketiranja benzinske crpke na autocesti u Velikoj Kopanici poginuo je elektromonter Antun Papić, teško ranjen Željko Mandarić, obojica iz Vrpolja.
U Dubrovniku je krajem veljače 1992. godine, nakon dugih pregovora, bio dopušten dolazak radnika u HE Dubrovnik koja je bila okupirana još u listopadu prethodne godine. Svakodnevno je oko 20 radnika odlazilo iz Dubrovnika u Plat u pratnji vojne policije JNA kako bi stavili u pogon to postrojenje. Hidroelektrana je osposobljena za dva mjeseca i proradila je sredinom travnja. Nakon toga došlo je do tragedije u Rijeci Dubrovačkoj kada su se sudarila dva broda pri čemu je poginuo djelatnik HEP – a Nikola Bulum, a nekolicina ih je bila ranjena. No nakon toga je HE Dubrovnik opet prestala s radom i nije isporučivala struju gradu. U drugoj polovici godine, nakon što su hrvatske snage u nekoliko akcija potisnule srpske agresore, Dubrovnik je bio konačno oslobođen, a nakon toga stabilizirala se i opskrba električnom energijom. Neposredno prije oslobađanja Dubrovnika i njegova zaleđa došlo je i do vojne akcije kojom je oslobođeno šibensko zaleđe. Bila je to poznata akcija „Miljevci“ koja se odvijala od 21. do 22. lipnja 1992. godine. Njome je oslobođen prostor od 108 četvornih kilometara i 7 sela u šibenskom zaleđu.
Do akcije je došlo zbog stalnih srpskih topničkih napada na Šibenik i ostala mjesta s prostora Miljavaca. Ona je pokazala kako je hrvatska vojska bila spremna na oslobodilačke akcije na svom teritoriju, a među srpske pobunjenike unijela je nesigurnost.
To je još više potkrijepila akcija „Maslenica“ 1993. godine. Akcijom „Maslenica“ koja je započela 22. siječnja 1993. godine oslobođeno je zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovna luka Zemunik a naknadno je, kako je spomenuto, oslobođena i brana Peruča. Cilj operacije bio je povezati sjever s jugom Hrvatske pravcem Zadar – Maslenica – Karlobag. Akcija je definitivno završila 27. siječnja kada je, nakon pritiska međunarodne zajednice, moralo prestati ratno djelovanje. Tom akcijom od velikog značaja konačno su spojeni sjever i jug Hrvatske, što je u konačnici omogućilo izvođenje daljnjih ratnih operacija i njezino oslobađanje. Krajem srpnja na području Masleničkog ždrila postavljen je i pontonski most čime su i fizički bili spojeni sjever i jug.
U rujnu iste godine došlo je do vojne akcije u zaleđu Gospića kojom se nastojao smanjiti pritisak srpskih snaga na grad Gospić i njegovu okolicu koji su stalnim granatiranjima uništavali to područje. Ujedno su se nastojale zauzeti bolje pozicije na Velebitu i uništiti srpski položaji u Divoselu. Akcija je bila provedena od 9. do 11. rujna 1993. godine na prostoru Medačkog džepa. Najprije je zauzet Čitluk, a potom i Divoselo.38 Prekid ratnih sukoba dogodio se 1994. godine nakon što je, 29. ožujka, sklopljen Zagrebački sporazum o prekidu vatre. U skladu s potpisanim sporazumom radilo se na normalizaciji odnosa između hrvatskih i srpskih vlasti, a jedna od tema pregovora bila je normalizacija gospodarskih odnosa. U skladu s tim trebalo je pustiti u pogon veći broj vodovodnih sustava u Dalmaciji, Lici, Banovini i Zapadnoj Slavoniji. Zatim osposobiti veći broj visokonaponskih dalekovoda između slobodnih dijelova Hrvatske i područja pod srpskim nadzorom. Po tome je trafostanica u TS Ernestinovu trebala biti izgrađena zajedničkim snagama. Hrvatska je srpskoj strani trebala isporučiti polove rotora HE Obrovac, koji su od početka ratnih sukoba bili na popravku u zagrebačkom „Končaru“. Ujedno je trebala biti otvorena i auto – cesta Zagreb – Beograd, te Jadranski naftovod. Taj je sporazum imao za posljedicu razdor u srpskim redovima, budući je imao svoje pristalice i protivnike. U konačnici on je još više destabilizirao političku situaciju u Krajini što je omogućilo konačno oslobađanje hrvatskih krajeva 1995. godine i konačni obračun sa srpskim pobunjenicima na većem teritoriju Republike Hrvatske.
Oslobađanje je započelo akcijom „Bljesak“ koja je trajala od 1. do 3. svibnja i kojom je oslobođeno područje Zapadne Slavonije i uspostavljen nadzor nad auto – cestom Zagreb – Lipovac. Time je bio oslobođen najvažniji cestovni pravac prema istoku Hrvatske. Hrvatska vojska oslobodila je Okučane, Jasenovac i Staru Gradišku, te je izbila na rijeku Savu na granici s Bosnom i Hercegovinom. Vodstvo krajiških Srba nakon ove akcije odlučilo se na odmazdu granatiranjem Karlovca i Siska, te napadom raketama „Orkan“ na grad Zagreb. U tom napadu poginulo je petero civila a 203 je ranjeno. Na taj način još jedanput je pokazana slabost pobunjenih Srba koji su u to vrijeme bili pred totalnim rasulom.
Akcijom „Bljesak“ hrvatska vojska pokazala je veliki stupanj borbene spremnosti, taktičke pripremljenosti i opremljenosti, čime su srpske snage bile zatečene. Na taj način dan je uvod u operaciju „Oluja“ i definitivan poraz srpskih snaga.
Operacija „Oluja“ bila je provedena od 4. do 7. kolovoza 1995. godine, a njome je definitivno uništen san o formiranju „Velike Srbije“ na hrvatskom prostoru. Republika Srpska Krajina definitivno je nestala sa zemljopisnih karti, a okupirani prostor Banovine, Korduna, Like i Dalmacije bio je vraćen u sastav hrvatske države. Samoj akciji prethodilo je nekoliko manjih akcija na prostoru Bosne i Hercegovine, u zaleđu Knina, kojima se se nastojale ostvariti što povoljnije pozicije u napadu na srpske pobunjenike. Združene snage HV – a i HVO – a u operacijama „Zima 94“, „Skok 1“ i „Skok 2“ i „Ljeto 95“ oslobađaju Dinaru, Livanjsko polje, Grahovo i Glamoč, čime su se srpske snage u Kninu našle u poluokruženju. Na taj je način omogućeno daljnje napredovanje hrvatskih snaga.
Dana 4. kolovoza započela je operacija „Oluja“ i već 5. kolovoza hrvatske snage ulaze u Knin, centar srpske pobune u Hrvatskoj. Već time je koncepcija o formiranju Velike Srbije doživjela početak svoga kraja. Vrlo brzo nakon toga oslobođeno je čitavo zacrtano područje. Oslobođena je Hrvatska Dubica, Hrvatska Kostajnica, Dvor, Petrinja, Glina, Topusko, Slunj, Plitvička jezera, Korenica, Lapac, Srb, Obrovac, Benkovac, Drniš, Vrlika … Ujedno je, 6. kolovoza, došlo do spajanja snaga HV – a sa snagama Armije BiH čime je završila srpska opsada Bihaća. Svečani čin predaje srpske vojske obavljen je kod sela Viduševac, 8. kolovoza, kada je srpski zapovjednik, hrvatskom generalu Stipetiću čestitao na pobjedi i potpisao predaju. Tim činom i službeno je završena akcija „Oluja“, a zadnji prostori Hrvatske koji su se još uvijek nalazili pod okupacijom bili su Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. Sve je vraćeno u državno – pravni sustav Hrvatske procesom „mirne reintegracije“ koji je završen 15. siječnja 1998. godine. Na taj je na- čin i grad Vukovar, simbol hrvatske državnosti, ponovno postao dijelom slobodne hrvatske države i na simboličan način otvorio put daljnjem mirnodopskom razvoju.
Razdoblje od 1990. do 1998. godine predstavlja jedno od najsvjetlijih razdoblja hrvatske povijesti. Službeni podaci o ratu u Hrvatskoj govore o 6.695 poginulih hrvatskih branitelja, 5.139 poginulih civila, 1.176 nestalih hrvatskih branitelja, 7.666 zatočenih hrvatskih branitelja, 34.610 hrvatskih ratnih vojnih invalida. Ukupna ratna šteta iznosila je 236.431.568.000 kuna. Od toga je materijalna šteta činila 40,2%, troškovi rata i neodržavanje dobara 26,1%, te šteta koja se odnosila na život i zdravlje ljudi 33,7%.42 To su bile velike žrtve i znatni troškovi za jednu državu kao što je Hrvatska. Nesumnjivo ratno je razdoblje usporilo njezin razvoj, oslabilo njezine pozicije u gospodarstvu i dovelo do negativne demografske bilance. Unatoč svim problemima Hrvatska je danas moderna država koja ide u korak s vremenom, članica je NATO – te članica Europske unije. Sve to zasluga je branitelja koji su složno krenuli u obranu Hrvatske od veliksrpske agresije koja je imala sasvim druge planove za našu državu. Djelatnici HEP – a dali su u tim važnim događajima svoj obol i zbog toga nikada ne smiju biti zaboravljeni, pogotovo oni koji su svoje živote dali sa samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku, njih 43.