IN MEMORIAM – ŠIME SAMODOL

Međuogranski susret branitelja ROJH
26/07/2019
24. obljetnica VRO “Oluja”
05/08/2019

IN MEMORIAM – ŠIME SAMODOL

Sa osobitom tugom javljamo svim članovima udruge, svim HEP-ovcima da nas je napustio naš Šime. Čovjek vedra duha, izrazito rječit, nadasve poseban. Prvi glasnogovornik udruge, Šime je ostavio neizbrisiv trag od prvih dana osnivanja udruge pa do zadnje skupštine u Ivanić Gradu 2018.god. kad nam se zadnji put obratio. Obitelji Samodol u ovim teškim trenucima izražavamo iskrenu sućut.

Tihomir Lasić - ADIO BARBA ŠIME

Tiho i mirno, baš onako kako je cijeli svoj život živio, otišao je s ovog svijeta i napustio nas naš veliki prijatelj, kolega i suborac Šime Samodol. Šime se rodio 1944. godine u malom mjestu Brištane-Miljevci, u zaleđu Šibenika i Drniša. Od rane mladosti, sam je kao mnogi njegovi vršnjaci iz tog siromašnog kraja krenuo u tešku životnu bitku u školovanju i u osamostaljivanju. Nakon završenog osnovnog obrazovanja u svojim rodnim Miljevcima upisuje i završava klasičnu franjevačku gimnaziju u Sinju te odlazi u franjevački samostan na otočiću Visovac u NP Krka gdje ostaje jednu godinu na takozvanoj kušnji. Tu se trebao odlučiti hoće li njegov životni poziv biti poziv svećenika i redovnika ili će odabrati drugi put. Šime se ipak odlučio za drugi životni put, odlazi u Zagreb i vrši praksu te se zapošljava u Elektri Zagreb. Kratko boravi i radi u Zagrebu. Potom se seli u Zadar i dobiva posao u Elektri Zadar, ženi se i sa suprugom Ivankom zasniva obitelj. Radi u Elektri Zadar na radnom mjestu samostalnog referenta u uredu direktora.

Pred kraj radnog vijeka, nekoliko godina prije odlaska u mirovinu zbog obiteljskih razloga seli se u Zagreb i odlazak u mirovinu je dočekao u Elektri Zagreb. Početak devedesetih donosi kod većine hrvatskih domoljuba buđenje nacionalne svijesti i želju za stvaranjem samostalne i neovisne države Hrvatske. Šime Samodol od prvih dana početka ratnih sukoba i agresije velikosrpkih agresora se uključuje u obranu Zadra i zadarskog zaleđa i postaje dragovoljac Domovinskog rata, jedan od pokretača organizacije obrane njegove Elektre Zadar, osnivanja i ustroja dragovoljačkog voda hrvatskih branitelja Elektre Zadar koja je vrlo brzo ušao u sastav Zbora narodne garde i gradskog bataljuna, a nakon ustroja HV u sastav 112. brigade HV i na kraju u sastav 159. brigade HV.

U tom početnom ratnom vihoru, u brojnim susretima, pregovorima i tajnim sastancima za nabavku prijeko potrebnog naoružanja za obranu Zadra do izražaja je došlo Šimino umijeće razgovaranja i snaga izgovorene riječi što je kod svih prisutnih ostavljalo upečatljiv dojam. Šime je dao nemjerljiv doprinos u formiranju prvog naoružanog voda koji je potekao iz tadašnjih radnih organizacija na području Zadra i koji je , to treba napomenuti jedini kao takav prešao u sastav neke brigade HV. Isto tako puno je doprinio u organizaciji čuvanja i zaštite vitalnih objekata Elektre na području pod kontrolom hrvatskih snaga i posebno važno u to vrijeme, u nabavci prijeko potrebnog naoružanja i opreme za hrvatske branitelje.

Nakon završetka rata, već potkraj 1995. kada je unutar HEP-a krenula inicijativa za osnivanje udruge branitelja Šime je bio jedan od utemeljitelja ogranka u njegovoj Elektri, a potom i u ostalim pogonima Elektre Zadar, kao i širom Dalmacije u organizaciji i osnivanju ogranaka u distributivnim, proizvodnim i prijenosnim područjima. Vrlo brzo, nakon prve osnivačke skupštine UHB HEP 90.-95. Šime postaje glasnogovornik Udruge i član Izvršnog odbora i tu dužnost obnaša sve do umirovljenja. Teško je nabrojiti sva Šimina obraćanja i govore na prigodnim susretima branitelja, skupštinama u regionalnim odborima i skupštinama Udruge ali nažalost i na sprovodima naših kolega i branitelja.

Svaki put, posebno, originalno, bez ponavljanja i bez zastajkivanja, kao vješt govornik, citiranjem poznatih, povijesnih osoba ili citatima iz evanđelja Šime je sve prisutne ostavljao bez riječi.

Barba Šime, kako smo ga mi mlađi s guštom zvali je bio čovjek s kojim si u svakom trenutku mogao započeti razgovor i pričati o bilo čemu ali uvijek, nikad nametljivo nego spontano, priču bi završio on, njegova je bila zadnja, baš onako kako je na svakom brodu zadnja „barbina“ ili kako u Dalmaciji zovu kapetana broda. Ali barba Šimina nije bila zadnja snagom autoriteta nego umijećem govora. On je znao kako naredbu pretvoriti u savjet i toplu riječ. I to je bila njegova najveća, nećemo reći samo snaga nego i vrlina.

Adio i doviđenja barba Šime i hvala ti na svemu učinjenom za tebi najvoljeniju Hrvatsku, za sve hrvatske branitelje i za sve prijatelje iz Udruge hrvatskih branitelja Hrvatske elektroprivrede 1990.- 1995.

O rječitosti i karakteru našeg Šime najbolje govore njegova djela, njegove riječi. Za monografiju UHB HEP-a 90.-95 napisao je sljedeće:

Nitko nam nikad sigurno nije mogao reći da ćemo upravo mi upisati svoje ime u spomenar najslavnije hrvatske povijesti. Prva od stranica na kojoj smo prepoznali sebe povijesno govori: teška je bila povijest hrvatska. Mogli bismo reći, bez ikakve dvojbe, da je ona bila mučenička, obilježena prolijevanjem potoka krvi. Zemljopisna vjetrometina na koju nas je Gospodin doveo u sedmom stoljeću, iako mučenička, bila je zaista lijepa, ne samo zato što je naša. Svoj boravak na njoj hrvatski je narod skupo plaćao, jer je kroz stoljeća pod jarmom tuđina patio. Ubijali su u njemu dušu i tijelo, vjeru i poštenje. U Domovinskom ratu htjedoše nam i svjetlo ubiti i krvavi zločin skriti, a nas u robove pretvoriti. Hrvati su se toj najezdi zla i mržnje uvijek opirali i tražili pomoć od drugih, ali su uvidjeli da je najsigurnija ona s neba, koju smo i pjesmom opjevali: Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom! Ako je povijest učiteljica života, onda imamo što naučiti, osmisliti, napraviti, obnoviti i promijeniti, ali najprije naš odnos čovjeka prema čovjeku. Povijest se ne proučava kako bi se znalo što su ljudi mislili nego što je istina u zbilji. Istina o nama kao misionarima svjetla nije samo simbolična nego i stvarna. Prva razaranja srpske agresije na Hrvatsku bila su usmjerena na elektroenergetske objekte. Čuvanje i održavanje elektroenergetskog sustava koji je bio danonoćno napadan i rušen, značilo je ne samo održati napon nego i stratešku i psihološku prednost koja je u takvim uvjetima bila nemjerljiva. Dakle, obranu svjetla stavili smo u primarnu funkciju obrane domovine. Od brze i kvalitetne organizacije i intervencija na očuvanju elektroenergetskog sustava vrlo često je ovisila i sudbina obrane u cjelini. Koje, kakve i kolike intervencije su bile nije moguće, a niti potrebno nabrajati. Ima li tko a da ne pamti agoniju Zadra (bez struje i bez vode u kontinuitetu više od sto dana), križni put Peruče, kalvariju Dubrovnika, Šibenika i Splita i najveću žrtvu naših poginulih i ranjenih djelatnika i danas živih ratnika na crtama bojišnice od Vukovara, Osijeka, Pakraca, Siska, Karlovca, Gospića pa do Dubrovnika.Za svako veliko ljudsko djelo kao što je stvaranje države Hrvatske bilo je potrebno mnogo odgovornih i savjesnih pojedinaca.

Neću ovdje ničije ime posebno isticati, jer nitko vam nikada osim Boga veću hvalu neće dati od osobnog uvjerenja da sada imamo Hrvatsku za buduća pokoljenja. Budimo ponosni jedni na druge! Obavljen je naš sveti zadatak na državnom, nacionalnom i HEP-ovom planu. Na zbilju vremena u kojem živimo ne smijemo biti ravnodušni, a još manje malodušni. Od teških i bolnih ratnih zbivanja neke su ljudske patnje i stradanja ostale trajne: sindrom stresa, prekinuti planovi budućnosti, razorene obitelji, potencirane ovisnosti, koje se više ne mogu popraviti, a treba im pomoći. I zato umjesto riječi hvale i zahvale sjetimo se ove bolne i dojmljive slike riječima pjesnika koji kaže:

Vrijeme je da se događa Čovjek, a čovjek nije običaj nego želja, on nije upravitelj nego prijatelj, da se događaju njegova težnja i duh, da se događa njegov izlaz i aktivnost, vrijeme je da se događa ljubav.

Bogu je najdraža, a na svijetu je najmanje ima ljubav je potrebna svima nama.

ŠIME SAMODOL – ČOVIK OD RIČI

tako sam mu u našim razgovorima znao govoriti. Imao sam sreću da sam u nekim projektima zajedno sa barbom Šimom surađivao i njegove stihove stavio na ploče našim poginulim suborcima, a Šime ko Šime je uvijek bio neizmjerno zahvalan govoreći mi „Ivice stavio si moje riči u tvrdi kamen, a one će tu biti i kada me ne bude“ . Od njegovih „riči“ meni osobno najdraže su spomen ploči u Sisku posvećene poginulim braniteljima;

„Sunce je Vaše zašlo, vijeđa su Vam na počinak pala, kazaljke života zauvijek su stale, Isus će Vam oprostiti grijehe, male, velike niste imali, jer ste se dušom i srcem, domovini darovali.“