In memoriam – Goran Kliškić 1969. – 1992.

In memoriam Petar Stipetić (1937.-2018.)
14/03/2020
COVID-19
28/03/2020

In memoriam – Goran Kliškić 1969. – 1992.

24. ožujka 1992. godine na mostu Bistrina kod Stona poginuo je heroj Domovinskog rata legenda južnih bojišta Goran Kliškić. Kako zbog nastale situacije nismo u mogućnosti položiti vijenac i zapaliti svijeću, naših heroja sjećamo se se iz naših domova i radnih mjesta. Na e-mail javila nam se gospođa Ana Zver sa autorskim stihovima posvećenim Goranu i svim hrvatskim vitezovima.

Goran je bio uspješan sportaš, vicešampion u taekwondo, izrazito snažan, visok 1,90 cm, aktivan član župe Gospe od Zdravlja. Goranov otac za Gorana i njegove suborce kaže:

„To vam je bila jedna zlatna generacija, to su sve bili momci od dva metra, sportaši, domoljubi, koji su ostavili svoju obitelj, svoje fakultete, svoje mladenačke ljubavi i velike sportske karijere, a među njima je i Goran.“

Suborac Gorana koji je htio ostati anoniman rekao je o Goranu;

„Goran je prvi put ranjen u listopadu 1991., spašavajući suborca Ivu Boškovića. Dogodio se topovski napad na zapovjedništvo na Boriku taman dok su ulazili u objekt, a on je, čuvši da je granata ispaljena, skočio na kolegu i zaštitio ga tijelom tako da je ovaj ostao neokrznut.

Ta hrabrost, nesebičnost i požrtvovnost stajali su ga života. Na Bistrini kod Stona, strateški najvažnijoj obrambenoj poziciji u tom trenutku,na straži je bio njihov suborac Ivica Vuco. Kada je pala prva granata i čulo se njegovo zapomaganje, Goran je bez oklijevanja krenuo po njega.

– Inače bi zavezao čizme jer bi tako noga bila sigurnija, no ovaj put samo ih je navukao i izletio iz bunkera. Vidio je što se događa, onako krvavog s prostrjelnim ranama ga je dignuo i krenuo unositi unutra kada je pala nova granata i pogodila ga. Umro je nakon 20 minuta, kao i Vuco…“

Na mjestu pogibije na Bistrini njegov otac je nakon 25 godina rada uspio podići spomen-obilježje, a gotova je i monografija o Goranu. Ovaj kratki spomen na još jednog od velikana i heroja Domovinskog rata završio bi citatom Goranovog oca Ratomira Kliškića:

„Važno je da pričamo o Domovinskom ratu, da se istina ne zaboravi, jer ta istina mora i može živit samo na taj način. Ja bi rado priča svojim unucima o herojstvu njihova oca i njegovih suboraca, ali Goran nije bija oženjen, govori.
Ovim putem apeliram da naše heroje, branitelje, ne smimo isključit iz društva. Njihova smrt ne smi umrit, ona mora trajat, ona mora živit u nama, veli. Oni su to zaslužili, oni su nas zadužili. Zato pričajte dici, pričajte unucima o njima, ili, pivajte, nek se ori, o hrabrim junacima naše hrvatske grude!“

 

Za sve hrabre vitezove

Ima nas,
koji još svakog jutra
izmole Zdravo Marijo
za vas ratnici.
Sa sjetom na kamenitim vratima
paleć sviće,
za Gorana, Ivicu, Gavrana, Zadru,
Miju, Matu, Niku i Ivu, majku Katu
Matijaša,
Sve znane i neznane,
Junake!

Ima nas
koji jutrom na trgu Bana
osmjehom pratimo lepršanje
crven, bil, plav,

Ima nas
koji Je u srcu nosimo
i nikome nedamo,
drhtimo, plačemo, molimo za nju
hodočastimo bosonogi,
u zavjet živote svoje dajemo njoj.
Jedinoj.
Još i danas.

Ima nas
koji su
ponosni na vas.
Ima nas
ima još…

Ana Zver

Izvori: Ratomir Kliškić, Slobodna Dalmacija, Dalmatinski portal, Hrvatski povijesni muzej.