Poginuli – Marijan Celjak

MARIJAN CELJAK – heroj domovinskog rata

Mnogi heroji i događanja iz povijesti domovinskog rata do sada nisu dobili onu stvarnu vrijednost koja im pripada. Nažalost, malo ljudi unutar HEP-e i Hrvatske zna za jednog od najvećih heroja domovinskog rata Marijana Celjaka, kao i događanja koja se vežu uz njegovo ime. Hrvatska elektroprivreda može biti itekako ponosna na svoje djelatnike i njihov doprinos u ratu. To me u prilog ide činjenica da se radi na nekoliko velikih projekata koji bi trebali široj javnosti predstaviti brigadira Marijan Celjaka i njegov doprinos stvaranju Hrvatske države.

Marijan Celjak, brigadir HV, rođen je u Sisku 01.05 1957 poginuo 16.09 1991. godine. Sin Matije i Ruže rođ.Kolobarić. Osnovnu i srednju školu završio je u Sisku. Do domovinskog rata radio u odjelu smjene u Termoelektrani Sisak. Osnivač je prvih neneoružanih odreda i dragovoljačkih postrojbi Zbora narodne garde te jedan od osnivača i prvi dozapovjednik 57.samostalnog dobrovoljačkog bataljuna pričuvnog sastava Zbora narodne garde u Sisku. Po ustrojavanju satnije 57.samostalnog artiljerijskog mješovitog bataljuna na pravcima Pokuplje-Turopolje, Posavina-Sisak, Dubica-Cerovljani-Kostajnica, Petrinja, Glina, provodi postavljanje crte obrane Siska u Komarevu. Sudjelovao je u pregovorima, posebno vezano uz predaju vojarne Barutana, raketne baze Žažina i radarske baze Šašina Greda. Prilikom pregovora u vojarni Žažina nakratko je zarobljen, a pregovarajući oko predaje vojno-raketne baze Šašina Greda pogiba kao čelnik pregovaračkog tima Hrvatskih oružanih snaga.

Posmrtno mu je dodijeljeno;
  • Spomenica Domovinskog rata
  • čin Pričuvnog Brigadira
  • orden Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
  • redom kneza Domagoja s ogrlicom
  • redom Bana Jelačića
  • nagrada grada Siska za životno djelo-posthumno
  • poveljom zahvalnosti Sisačko-moslavačke županije


Dio onogo što je objavljeno o brigadiru Marijanu Celjaku;

Ante Bobetko - zapovjednik 57.bataljuna ZNG „Marijan Celjak“

PRVA VOJARNA PALA JE U SISKU

U sisačkoj i hrvatskoj javnosti nedovoljno je poznato da su upravo pripadnici 57.bataljuna ZNG izveli akciju osvajanja Vojno-skladišnog kompleksa u Sisku zvanog „Barutana“, te da je to prva vojarna okupatorske armije koja je pala u ruke hrvatskih obrambenih snaga.
Akciju su briljatno isplanirali i izveli moj zamjenik Marijan Celjak i Josip Šikić. Vojarna „Barutana“ je u naše ruke pala bez i jednog ispaljenog metka.

OSVAJANJE ŠAŠINE GREDA I POGIBIJA MARIJANA CELJAKA

Osvajanje raketne baze u Šašinoj Gredi planirala je druga formacija hrvatskih ombrambenih snaga, ali je ta akcija propala. Smatrao sam da naš bataljun ima određeno potrebno borbeno iskustvo i vještine, te smo odlučili da krenemo u osvajanje te baze, važne neprijateljske strateške točke. Dogovor je bio da s našom raspoloživom artiljerijom izvršimo artiljerisku pripremu, te da se upiti poziv na pregovore, napomenuvši da pregovori mogu potrajati najdulje 15 min. pregovori su se odužili na sat vremena.
Dogovoreno je bilo ako se baza predaje da se u znak ispale bijele rakete, koje su i ispaljen. Iz pozadine baze nakon toga ispaljena je jedna crvena i jedna zelena raketa. U tom se se momentu pojavila dva neprijateljska zrakoplava koja su mitraljirala naše položaje. U drugom naletu zrakoplova iz njih su na područje gdje su se nalazili naši borci bačene kazetne bombe. Na serću imali smo samo pet ranjenih. Na početku zračnog napada iz baze je snajperskim metkom u glavu pogođen Marijan Celjak koji se nalazio kod ulaza u bazu.

Polako se spuštao mrak i tada smo odlučili da nastavimo sa napadom na bazu prema planu. Artiljerijskom paljbom napali smo bazu i izvukli poginulog Celjaka. Tada nam je kao pojačanje došla skupina pripadnika specijalne jedinice MUP-a.
S obzirom da iz baze nije pružan nikakav otpor, članovi ataljuna ušli su u bazu koja je bila višestruko minirana. Naredio sam povlačenje bojeći se zračnog napada. Posada baze povukla se u atomsko sklonište. Grupa ljudi sa Ivanom Antolčićem i Sašom Siljanićem ostala je oko baze, povremeno su ispaljivali granate i otvarali paljbu iz pješačkog naoružanja. Narednog su jutra došli zrakoplovi koji su bombardirali bazu. Tako smo tri dana držali u šahu kada su došla dva „Miga“ i dva helikoptera koji su u nekoliko minuta evakuirali ljudstvo baze. U bazi su se nalazila 32 neprijateljska vojnika. Nakon njihovog odlaska ušli smo u bazu i razminirali bazu. Vojska je uništavala sve što je bilo vrijedno u unutrašnjosti baze, tako da smo osvojili nekoliko topova, vojne opreme, eksploziva i osobnog naoružanja.

Željko Maljevac - Sisački tjednik

PUCAJ U POVJERENJE - U SRIJEDU NA MJESNOM GROBLJU STRELEČKOM SAHRANJEN JE MARIJAN CELJAK

Sisak - U ponedjeljak 16. rujna, predvečer zločinačka ruka pripadnika agresorske miloševićevsko-adžićevske jugo-soldatske ubila je ispred ulaza u krug vojno-raketne baze u Šašinoj Gredi kod Siska zamjenika Zapovjednika 57.bataljuna rezervnog sastava Zbora narodne garde u Sisku Mariana Celjaka (34) iz Strelećkog u općini Sisak. On je ubijen metkom iz snajperske puške sa veće udaljenosti dok je prilazio u vojno-raketnu bazu u Šašinoj Gredi kako bi sa zapovjednicima baze pregovarao o njihovoj predaji. Poštivajući pravila ponašanja u takvim slučajevima i dogovor sa predstavnicima vojne baze, Marijan Celjak je vojnicima i starješinama u toj bazi htio pružiti mogučnost da se predaju i da mirno odu svojim kućama, živi, zdravi i slobodni. Htio im je dati šansu koju zločinci u vojnim uniformama njemu nisu dali. Kao odgovor na ponudu da se mirno predaju i da ne ginu uzalud, stigao je pogubni snajperski metak koji je teško ranio visokog časnika jedinice Hrvatske garde u Sisku, koji je živio još nekoliko sati. Iako teško ranjen, uspio je svojim suborcima koji su ga nosili stisnuti ruke. Zločinci iz vojne baze pucali su na pripadnike Garde i onemogučavali su im da prije priđu teško ranjenom kolegi i prijatelju, te ga prebace do sanitetskog vozila. Pripadnici okupatorske vojske još su jednom pokazali svu svoju neljudskost jer nisu dopustili da se teško ranjenom čovjeku pruži lječnička pomoć i da se učini sve kako bi se spasio njegov život.
Marijan Celjak bio je čovjek i borac koji je uživao veliko poštovanje i povjerenje svih koji su ga znali. Plijenio je svojom iskrenošću, poštenjem i dobrotom. Kao borac bio je vrlo hrabar, borce kojima je zapovijedao predvodio je u najtežim ratnim akcijama zbog čega je bio izuzetno štovan među kolegama. Bio je odlučan da brani svoju domovinu Hrvatsku kao što je kao član Hrvatske demokratske zajednice odlučno promicao i zastupao ideje za koje za koje je dao i svoj život.

Hrvoje Klasić – Večernji list

Prije nekoliko dana iz tiska je izašao priručnik pod naslovom Domovinski rat namijenjen nastavnicima povijesti i njihovim učenicima. Kao prvi takve vrste trebao bi pomoći u razumijevanju uzroka, tijeka i posljedica događaja s kraja 1980-ih i početka 1990-ih. Još više bi trebao kod učenika, ali i znanstvenika potaknuti interes da se toj problematici posveti više pažnje. U kvantitativnom, ali prije svega u kvalitativnom smislu.
Kupio sam spomenuti priručnik i sjeo na kavu sa studentom koji je na studij u Hrvatsku došao iz Francuske. U nekoliko mjeseci boravka iskreno je zavolio našu zemlju i u međuvremenu naučio vrlo pristojno i naš jezik. Dok smo ispijali kavu, on je listao priručnik, pomalo čitao i nakon nekog vremena, znajući za grad iz kojeg dolazim, upitao me: Je li u Sisku bilo rata?.
.
Na moj vidno zaprepašten i potvrdan odgovor uzvratio je novim pitanjem: Zašto nema nijedne fotografije iz Siska? I stvarno, u knjizi, koja sadrži dvjestotinjak fotografija brojnih hrvatskih (i bosanskih) gradova i sela, nijedna iz mog Siska! Ta „nepravda" vratila me dvadeset pet godina unatrag u grad koji je u tom trenutku jedan od industrijski najjačih centara ne samo Hrvatske nego i u cijele Jugoslavije. Grad pun života i, s današnje pozicije gotovo nezamislivo, pun posla. Željezara, Rafinerija, Radonja, Segestica, Termoelektrana, Naftovod, Dunavski Lloyd i brojna druga poduzeća zapošljavala su tisuće i tisuće radnika. Međutim, raspad jednog ekonomsko-političkog sustava praćen ratnim stradanjima trasirao je posvemašnje propadanje grada koje nažalost traje i danas..
No, vratimo se u tu zlokobnu '91. U ljeto su u grad počeli stizati prvi prognanici s Banije, a ujesen su po gradu počele padati i prve granate. Spomenuta industrijska postrojenja bile su prve mete, ali ni stambene zgrade (uključujući i moju) nisu bile pošteđene. Nažalost, iz dana u dan zbrajali smo i sve više ljudskih žrtava.

Marijan Celjak, dozapovjednik 57. bataljuna ZNG

Marijan Celjak, kao dozapovjednik 57. bataljuna ZNG, bio je jedan od glavnih organizatora obrane grada. Poput iskusnih vojnih stratega uvijek je pred očima imao širu sliku. Znao je da braniti Sisak znači ujedno braniti Zagreb, ali i cijelu središnju Hrvatsku. Pa ipak, unatoč urođenom smislu za strateško promišljanje kao i činjenici da je kao dvometraš u uniformi izgledao zbilja autoritativno, Celjakov san nije bio da jednoga dana postane ratnik. Naprotiv. Volio je život, volio je raditi i bio je pravi majstor čega god se uhvatio. Više od svega volio je svoju obitelj, ženu, dvije kćeri i sina.
Netom prije početka rata bio je jedva tridesetogodišnjak u naponu snage. A onda se gotovo preko noći sve promijenilo. Odlazak na posao, rad na polju, ulaganje u poljoprivredne strojeve zamijenio je nečim potpuno drukčijim. Običan dečko iz susjedstva postao je jedna od ključnih osoba za obranu grada.

Rat ga nije promijenio

Ono što je najvažnije, i kao vojnik ostao je častan čovjek. Mnogi su se našli u situaciji da ih uniforma, oružje, moć opiju, da iskoriste situaciju za vlastiti interes. Neki su u takvoj situaciji nažalost pokazali i svoju mračnu stranu. Marijan Celjak bio je potpuna suprotnost. On je bio upravo onakav hrvatski vojnik na kakvog bismo i tada i danas morali biti ponosni. Iz dokumenata koje je osobno pisao vidljive su vrijednosti koje je imao na umu kada je krenuo braniti Hrvatsku. Veliku pažnju posvećivao je dostojanstvenom izgledu i ponašanju vojnika, oštro je reagirao na alkoholiziranost pojedinaca. Iako jedan od osnivača HDZ-a na sisačkom području, zanimljiva je, podjednako i s današnjeg aspekta, njegova vizija domoljublja koja ne smije imati veze sa stranačkom pripadnošću.
Bez obzira na novonastale okolnosti, pa i na svoju ulogu u njima, Marijan se nije promijenio ni kad je riječ o (predratnim) prijateljstvima unatoč rastućem (nacionalističkom) ludilu. Čestitati pravoslavne blagdane prijateljima srpske nacionalnosti nikad nije dovodio u pitanje. Njegova čestitost posebno je dolazila do izražaja u odnosu prema protivničkoj strani. Vojarna Barutana, koju su pripadnici JNA napustili 3. rujna 1991., pala je bez ispaljenog metka. Marijan Celjak smatrao je da prije oružja šansu uvijek treba dati i pregovorima. I uspio je. Zapovjednici i vojnici vojarne odlučili su odstupiti, a kako bi im dokazao iskrene namjere i garantirao slobodan odlazak, učinio je nesvakidašnji potez. Prvo im je ponudio da biraju kamo žele biti prebačeni, u zagrebačku zračnu luku ili u petrinjsku vojarnu. Nakon što su se odlučili za Petrinju, osobno je sjeo s njima u autobus i otpratio ih do konačne destinacije. I par dana kasnije pregovarao je o predaji raketne baze u neposrednoj okolici Siska. Iako je nakratko bio i zarobljen, nije izgubio vjeru u pregovore. Nažalost, već na sljedećem slučaju ova strategija stajat će ga života.
U selu Šašna Greda nalazila se važna radarska baza JNA. Iako je general Janko Bobetkoveć bio donio odluku da se bazu osvoji oružanom akcijom, Marijan Celjak inzistirao je da se i ovaj put pokuša situacija riješiti mirnim putem. Kao glavni argument naveo je saznanje da se u bazi nalaze i civili, tj. obitelji zaposlenih. Nažalost, ovaj put nije pronašao sugovornike spremne na dijalog. U danas još uvijek nedovoljno razjašnjenim okolnostima, smrtno je stradao kao vođa pregovaračkog tima 16. rujna 1991.

Po Marijanu Celjaku danas se zove jedna ulica u Sisku. Međutim, većina građana Hrvatske, a bojim se ni grada Siska, o njemu ne zna gotovo ništa. Unatoč svim zaslugama i najvišim mogućim hrvatskim vojnim priznanjima, njega se ne nabraja u popisima heroja, o njemu se ne pričaju priče na satu povijesti. Nažalost, sudbina Marijana Celjaka podsjeća pomalo i na sudbinu grada Siska. U najtežim trenucima daje sve od sebe, a kad opasnost prođe, ostaje negdje po strani, zaboravljen i zanemaren. U duboko podijeljenom društvu, kakvo hrvatsko danas nažalost jest, primjeri „malih", „običnih" ljudi koji se ne ističu frazama i samopromocijom, već djelima, odricanjem i spremnošću na žrtvu bez traženja „nečega" zauzvrat, izgledaju gotovo nestvarno, a istovremeno toliko inspirativno.
Iskustvo rata koje smo proživjeli sa svim svojim posljedicama osjećamo i danas. To iskustvo pokazalo nam je zlo u svom najgorem obliku, ali i neke vrijednosti koje do izražaja dođu upravo u takvim teškim vremenima. Vrijednosti zbog kojih je svoj život bio spreman dati i Marijan Celjak.

Dva tjedna prije Ploča

Na samo desetak kilometara zračne linije od gradskog centra bila je prva crta bojišta. Posebnu opasnost predstavljale su brojne vojarne kojima je Sisak bio okružen. Neke su se nalazile i u samom gradu. Ako me je odsutnost fotografija rafinerije i Siska u plamenu, poginulih civila po sisačkim ulicama, tisuća prognanika po improviziranim smještajima ili zgrada izbušenih teškom artiljerijskom paljbom potaknula na razmišljanje, upravo priča o vojarnama potaknula me na pisanje ovog teksta. Naime, u poglavlju priručnika pod naslovom „Blokade vojarni JNA" spominju se primjeri osvajanja vojarni po Hrvatskoj, a kao podebljan ističe se primjer skladišta JNA u Pločama, s nadnevkom 14. na 15. rujna 1991. Istaknuti jedan primjer i sugerirati ga kao prvi događaj te vrste, te u nastavku nabrajati primjere po ostalim gradovima, a ni riječju ne spomenuti zauzimanja vojarni u Sisku i okolici, povijesno je nepotpuno pa i netočno. Jer, činjenica je da se zauzimanje prve vojarne JNA u Hrvatskoj dogodilo dva tjedna prije spomenutog događaja, i to baš u Sisku! Najveću zaslugu za taj čin imao je Marijan Celjak, i 1. svibnja ove godine on bi proslavio 58. rođendan.
Marijan Celjak, kao dozapovjednik 57. bataljuna ZNG, bio je jedan od glavnih organizatora obrane grada. Poput iskusnih vojnih stratega uvijek je pred očima imao širu sliku. Znao je da braniti Sisak znači ujedno braniti Zagreb, ali i cijelu središnju Hrvatsku. Pa ipak, unatoč urođenom smislu za strateško promišljanje kao i činjenici da je kao dvometraš u uniformi izgledao zbilja autoritativno, Celjakov san nije bio da jednoga dana postane ratnik. Naprotiv. Volio je život, volio je raditi i bio je pravi majstor čega god se uhvatio. Više od svega volio je svoju obitelj, ženu, dvije kćeri i sina.
Netom prije početka rata bio je jedva tridesetogodišnjak u naponu snage. A onda se gotovo preko noći sve promijenilo. Odlazak na posao, rad na polju, ulaganje u poljoprivredne strojeve zamijenio je nečim potpuno drukčijim. Običan dečko iz susjedstva postao je jedna od ključnih osoba za obranu grada.