Hrvatske redarstvene snage, pripadnici specijalne postrojbe MUP-a Rakitje, kojom je zapovijedao danas general zbora Josip Lucić, specijalne postrojbe MUP-a Kumrovec te antiterorističke jedinice Lučko krenule su noć uoči Uskrsa put Plitvica na redarstvenu intervenciju kako bi se uspostavile red i mir na pobunjenom području.
Naime, na područje Mukinja 28. ožujka 1991. g. stigla je skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća “Plitvice” protiv pripajanja tog područja tzv. SAO Krajini. Na koranskom mostu bile su istaknuta zastave SAO krajine i Jugoslavije, a odbor srpske demokratske stranke u Titovoj Korenici 29. ožujka 1991. godine donio je odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli ljudi iz Knina. 31.ožujka 1991., u ranim jutarnjim satima na glavnoj prometnici nedaleko od plitvičkih hotela na autobus pun hrvatskih redarstvenika otvorena je puščana vatra iz okolne šume. Jedna tromblonska mina probila je staklo i uletjela u autobus, na sreću neizvućenog osigurača, te nije eksplodirala.
U skupini pripadnika 1. satnije koja se kretala kroz šumu ispod ceste, a u pravcu pošte na Plitvicama, nalazili su se Josip Jović, Miljenko Kožul i Vinko Ravić.
Prema riječima suboraca, Jović je bio najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte. Iako je na sebi imao pancirku, netko od terorista iz pravca pošte otvorio je vatru i pogodio Jovića u nezaštićeni dio tijela, lijevo rame iznad pancirnog prsluka. Kola hitne pomoći stigla su u trenu, a nakon dužeg čekanja ukrcan je u sanitetski vojni helikopter još uvijek dajući znakove života. No, preminuo je na putu do bolnice.
Miljenko Kožulj prisjeća se:
„Vidio sam ga iza stabla kako pada. Dotrčao sam do njega i pitao što mu je. Samo je odgovorio: „Ništa“. Ležao je duboko u snijegu. Strgao sam svoju pancirku i masku, prihvatio ga, ali već se počeo gubiti. Posljednje riječi su mu bile: „Tata, tata“. Jović se sav tresao. Dok su se dečki borili za njegov život, motorolom sam zvao Morića u Karlovac i tražio helikopter. Kad sam za koji trenutak iznad nas vidio helikopter, ostao sam u šoku, bio je to vojni helikopter MI-8…Nakon tri minute, koje su trajale cijelu vječnost, Morić se javlja i govori neka ništa ne poduzimamo. Helikopter se spustio na tlo, iz njega je izišao neki major JNA i rekao da su došli pružiti pomoć ranjenima, bez obzira s koje su strane. Nažalost, Jović je već bio mrtav.“
„Kasnije smo doznali da je Boljkovac s Antunom Tusom, koji je tada još bio u Beogradu, dogovorio da pošalje jedan helikopter za prijevoz ranjenika“, prisjeća se sudionik akcije Željko Kekić.
Sukob je potrajao nekoliko sati tog prijepodneva, a pobunjenici su bili prisiljeni povlačiti se. Prema policijskim izvješćima uhičeno je devet pobunjenika. Na Plitvicama je uspostavljen red, akcija je u potpunosti uspjela, no poginuo je hrvatski policajac Josip Jović, a sedam pripadnika specijalne policije je ranjeno.
Dvadesetdvogodišnji Josip Jović prva je hrvatska žrtva u Domovinskom ratu.
General Janko Bobetko:
„Ali ima nešto, ja kod toga ostajem i to je moj imperativ dok sam živ. Na odnosu prema ratnicima hrvatskim ratnicima, prema ljudima koji su dali svoje živote, prema ljudima koji će ih još dati Hrvatska polaže povijesni ispit sama pred sobom, tu Hrvatska prolazi ili dobiva negativnu ocjenu.“