Misionari svjetla

N itko nam nikad sigurno nije mogao reći da ćemo upravo mi upisati svoje ime u spomenar najslavnije hrvatske povijesti. Prva od stranica na kojoj smo prepoznali sebe povijesno govori: teška je bila povijest hrvatska. Mogli bismo reći, bez ikakve dvojbe, da je ona bila mučenička, obilježena prolijevanjem potoka krvi. Zemljopisna vjetrometina na koju nas je Gospodin doveo u sedmom stoljeću, iako mučenička, bila je zaista lijepa, ne samo zato što je naša. Svoj boravak na njoj hrvatski je narod skupo plaćao, jer je kroz stoljeća pod jarmom tuđina patio. Ubijali su u njemu dušu i tijelo, vjeru i poštenje. U Domovinskom ratu htjedoše nam i svjetlo ubiti i krvavi zločin skriti, a nas u robove pretvoriti. Hrvati su se toj najezdi zla i mržnje uvijek opirali i tražili pomoć od drugih, ali su uvidjeli da je najsigurnija ona s neba, koju smo i pjesmom opjevali:


Ako je povijest učiteljica života, onda imamo što naučiti, osmisliti, napraviti, obnoviti i promijeniti, ali najprije naš odnos čovjeka prema čovjeku. Povijest se ne proučava kako bi se znalo što su ljudi mislili nego što je istina u zbilji. Istina o nama kao misionarima svjetla nije samo simbolična nego i stvarna. Prva razaranja srpske agresije na Hrvatsku bila su usmjerena na elektroenergetske objekte. Čuvanje i održavanje elektroenergetskog sustava koji je bio danonoćno napadan i rušen, značilo je ne samo održati napon nego i stratešku i psihološku prednost koja je u takvim uvjetima bila nemjerljiva. Dakle, obranu svjetla stavili smo u primarnu funkciju obrane domovine. Od brze i kvalitetne organizacije i intervencija na očuvanju elektroenergetskog sustava vrlo često je ovisila i sudbina obrane u cjelini. Koje, kakve i kolike intervencije su bile nije moguće, a niti potrebno nabrajati.
Ima li tko a da ne pamti agoniju Zadra (bez struje i bez vode u kontinuitetu više od sto dana), križni put Peruče, kalvariju Dubrovnika, Šibenika i Splita i najveću žrtvu naših poginulih i ranjenih djelatnika i danas živih ratnika na crtama bojišnice od Vukovara, Osijeka, Pakraca, Siska, Karlovca, Gospića pa do Dubrovnika. Za svako veliko ljudsko djelo kao što je stvaranje države Hrvatske bilo je potrebno mnogo odgovornih i savjesnih pojedinaca.
Neću ovdje ničije ime posebno isticati, jer nitko vam nikada osim Boga veću hvalu neće dati od osobnog uvjerenja da sada imamo Hrvatsku za buduća pokoljenja. Budimo ponosni jedni na druge! Obavljen je naš sveti zadatak na državnom, nacionalnom i HEP-ovom planu.