15. 05. 1945. počela je bleiburška tragedija hrvatskog naroda, „Križni put“, kolone smrti, bezimene Jazovke, presude bez suda, pokopi bez časti, grobova bez natpisa. Broj žrtava i nakon toliko godina je nepoznat, procjene su od 70 000 do 200 000 žrtava.

Prema iskazu britanskog časnika Patricka Scotta prema Bleiburgu se kretalo 200 000 vojnika koje je pratilo 500 000 izbjeglica u nadi da će ih Britanci uzeti pod zaštitu. Spomenuti časnik primio je hrvatsku delegaciju i dao joj na znanje da Britanci neće prihvatiti Hrvate, jer je to suprotno uputama premijera Winstona Churchilla. No umjesto da ih zaštite britanci su ih izručili partizanima. Hrvatske regularne postrojbe predale su se prema ratnim pravilima očekujući primjenu Ženevske konvencije. Umjesto spasa na zapadu za mnoge je to značilo odlazak u smrt.

I dok je cijeli svijet slavio pobjedu nad fašizmom, za desetke tisuća ljudi, žena i djeca u kolonama smrti, na putu bez odredišta, ali sa jasnim ciljem da ih se što manje vrati svojim ognjištima. Tih mučnih dana okrutne odmazde jedino je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac otvoreno prosvjedovao zbog krvavih progona. Svim silama istina se nastojala zatomiti, no križni put je bio previše krvav i okrutan. Mnogi naši roditelji, bake i djedovi živi svjedoci, prenosili su po tiho istinu križnog puta. Prvi koji su javno o tome progovorili i odali počast žrtvama su članovi počasnog Bleiburškog voda organizirajući prvi masovniji posjet hrvatskih izbjeglica Bleiburškom polju za blagdan Svih svetih 1952., unatoč činjenici da su pojedini članovi proganjani i ubijeni.

Danas se počast žrtvama odaje neometano i dostojanstveno, čuvajući uspomenu na Bleiburg, simbol hrvatskog stradanja i hrvatske podjele.