Na mjesnom groblju Kamensko održana je komemoracija u spomen na našeg prijatelja, člana udruge i drugog predsjednika UHB HEP-a 90.-95. Stjepana Tvrdinića. Stjepan je preminuo 05.04.2020.u 62.godiini života nakon duge i teške bolesti. Zbog trajanja epidemije Covida 19 i epidemioloških mjera nismo bili u mogućnosti oprostiti se od Stjepana na dostojanstven način. Komemoraciji koju je inicirala supruga Ljiljana odazvalo se 40-tak članova UHB HEP-a 90.-95. iz svih krajeva lijepe naše predvođeni predsjednikom udruge Davorom Tomljanovićem, djelatnici HEP grupe, predsjednik i članovi 110 brigade i 13. domobranske pukovnije, predstavnici Hrvatskog časničkog zbora Karlovac, izaslanica Ministarstva hrvatskih branitelja gđa.Jadranka Mikšić, predstavnici NK Vatrogasac iz Goenjeg Mekušja, brojni prijatelji i poznanici. Molitvu na groblju i Svetu misu predvodio je Velečasni Marijo Škrtić iz Župe Blažene Djevice Marije.

Predsjenik udruge Davor Tomljanović u emotivnom oproštaju od Stjepana rekao je;

“Danas na ovom tužnom skupu, zajedno s obitelji Tvrdinić, Stjepanovim prijateljima i suborcima, opraštamo se od Stjepana, našeg dragog prijatelja.

Nažalost, nije bilo moguće biti u tuzi i boli s tvojom obitelji na tvom posljednjem ispraćaju i izraziti im sućut, položiti cvijeće i zapaliti svijeću na tvom grobu.

Odajemo ti dužnu počast i zahvalu za sve što si u svom životu napravio za svoju obitelj, svoj Karlovac i Pokuplje, za svoj HEP i nas kolege i prijatelje Hepovce. Ponizno stojimo pred tvojim grobom tužni, ali i ponosni što smo te poznavali i imali u tebi iskrenog prijatelja.

Bio si istinski hrvatski domoljub koji nije čekao poziv za obranu domovine, nego kao dragovoljac krenuo među prvima i pozivao druge da ti se pridruže. Prošao si sa svojom postrojbom mnoge teške bitke na ratištima Pokuplja i Banovine i uvijek kao i na samom kraju, nakon veličanstvene oslobodilačke akcije Oluje sa svojim suborcima postao pobjednik.

Na samom početku Domovinskog rata dogodila ti se jedna od najtežih situacija koju čovjek može doživjeti. Ostao si bez svog obiteljskog doma – kuće gdje si živio i odrastao u Mekušju koje je postalo prva linija bojišnice – mjesto gdje se brani Karlovac. Često si nam pričao kako je to izgledalo gledati svoju kuću koja je postala ničija i koja je bila meta iživljavanja topnika sa suprotne strane. No, to te nije obeshrabrilo da nakon završetka rata, ne čekajući ničiju pomoć, kreneš sam ispočetka iz temelja stvarati svoj novi dom.

Velika većina nas hrvatskih branitelja Hepovaca upoznala te krajem 1995. Prilikom osnivanja Udruge hrvatskih branitelja HEP-a. Svojom energičnom pojavom i nastupom davao si svima poticaj i podršku da se u cijelom HEP-u, u svim proizvodnim, prijenosnim i distribucijskim područjima i pogonima diljem Hrvatske osnuju temeljni ogranci i jedna jedinstvena Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Tvoja vizija je bila da Udruga postane prepoznatljiva kao skup časnih i poštenih ljudi, domoljuba i branitelja, ali nadasve vrijednih radnika koji će pristupiti obnovi razrušenih dijelova elektroenergetskog sustava i graditi bolji i uspješniji HEP.

Tvoji prijatelji, suborci i kolege prepoznali su u tebi osobu koja može biti, kako si često naglašavao „prvi među jednakima“. U prvom sazivu izabran si za predsjednika Regionalnog odbora za središnju Hrvatsku, a nakon dva mandata 2000. godine izabrali smo te za predsjednika UHB HEP-a 90.-95. Tu si časnu dužnost obnašao si u dva dvogodišnja mandata, ukupno četiri godine.

Vodeći prvo Regionalni odbora za središnju Hrvatsku, a potom i cijelu Udrugu dao si nemjerljiv doprinos u osnivanju ogranaka diljem Hrvatske i stvaranju jedinstvene udruge branitelja. Stvarajući  i gradeći Udrugu svi smo u svojim sredinama nailazili na veliku podršku većine radnika i rukovodećih struktura HEP-a. Sjećamo se tvojih inspirativnih nastupa i govora kao predsjednika udruge kojih ćemo se uvijek s ponosom sjećati.

Ipak, najviše ćemo pamtiti sve one zajedničke trenutke, u radu na sastancima Središnjeg odbora ili raznim druženjima i sportskim susretima. Volio si podjednako Slavoniju, Zagorje, Liku, Istru, Dalmaciju, volio si cijelu Hrvatsku i sve njene ljude. Pričali smo o svemu, raspravljali o najozbiljnijim temama, ali se isto tako šalili na svoj račun bez lažne zadrške. A posebno si volio dobru pjesmu, „Suze za zagorske brege“, „Zvona moga grada“, „Lijepa li si“, Tvoja zemlja“ i mnoge druge. Pjevali smo zajedno, iz srca i duše, kroz pjesmu smo gradili pravo prijateljstvo.

Vodeći Udrugu davao si svima malo brži ritam od onog uobičajenog, kao da si želio prvi stići do zadanog cilja. Ciljevi su tada bili postavljeni vrlo visoko. Trebalo je puno truda i volje u ustroju,organizacijii funkcioniranju Udruge, od temeljnih ogranaka do regionalnih odbora i Udruge u cjelini, a ti si znao najbolje kako to napraviti na dobrobit Udruge.

Hvala ti na svemu što si učinio za nas, što si bio jedan od temeljnih stupova naše Udruge u onim najtežim počecima i možda najtežim vremenima. Hvala ti za svaki savjet, sugestiju i toplu riječ, hvala ti što si znao slušati, čuti i razumjeti svakog, montera i rukovoditelja. A najviše si slušao hrvatske branitelje, zastupao njihove interese, nastojao uvijek pomoći i rješavati njihove probleme.

Veliko hvala tvojoj obitelji, supruzi Ljiljani, kćerima Nataši i Jeleni i sinu Mislavu što su ti davali podršku i imali razumijevanja za tvoj predani angažman u Udruzi.

I na ovaj put kao i 1991. godine, krenuo si među prvima. Nismo željeli niti pomislili da će tako biti, ali znamo da ćemo se svi jednog dana opet sresti negdje gore. Do tada, neka te čuvaju nebeski anđeli i laka ti bila ova hrvatska gruda koju si neizmjerno volio, za koju si živio i za koju si se borio.

Dragi naš prijatelju Stjepane, plovi mirno nebeskim visinama i ……… vidimo se.

Poštovana obitelji, iskreno suosjećamo s vašom boli i nenadoknadivim gubitkom vašeg  Stjepana.U ime svih hrvatskih branitelja, članova UHB HEP-a90.-95. primite izraze iskrene sućuti.”