Jubilarna 30-a obljetnica Dan sjećanja na žrtve Vukovara dostojanstveno je obilježen i ove godine u organizaciji UHB HEP-a 1990-95. uz veliku logističku potporu DP Elektra Vinkovci, TJ Vukovar i našeg ROIH.
Uz striktno poštovanje važećih epidemioloških mjera i dosljednu kontrolu covid potvrda okupili smo se tradicionalno u dvorištu TJ Vukovar gdje smo srdačno dočekani od strane domaćina i susreli uvijek drage kolege i kolegice iz cijele Lijepe naše.
Na samom početku događanja minutom šutnje odana je počast svim stradalim i nestalim civilima i braniteljima te u međuvremenu preminulim suborcima. U prigodnom svečanom programu koji je prethodio izlasku u kolonu sjećanja ispred vukovarske bolnice sudjelovala je klapa Elektrodalmacija iz Splita izvođenjem Hrvatske državne himne i nekoliko prigodnih pjesama.
Nazočnima su se sa par prigodnih riječi obratili: izaslanik Uprave HEP-a i član Uprave Tomislav Šambić, izaslanik i član Uprave HOPS-a Dejan Liović, direktor DP Elektra Vinkovci Vladimir Čavlović, predsjednik ROIH-a Ivica Širić i predsjednik UHB HEP-a Vinko Sesar koji je na posljetku sve pozvao da se pridružimo koloni sjećanja.
Iako u nešto manjem broju nego inače i ove godine se okupio zavidan broj branitelja i dostojanstveno je obilježena tužna obljetnica stradanja kako grada Vukovara , njegovih građana, branitelja tako i naših djelatnika HEP-a u bezobzirnoj , divljačkoj i agresiji izvan svih konvencija i humanitarnih okvira pokrenutom velikosrpskom politikom i bolesnim ambicijama Slobodana Miloševića potpomognutim paravojnim četnicima i JNA. Tužni su ovo dani i naelektrizirani emocijama osobito stradalnika, članova obitelji, branitelja i svih koji imalo ljudskosti imaju.
Vidjeti Vukovar netom poslije mirne reintegracije imao sam priliku u društvu supruge. Bilo je strašno, grozno i iskustvo koje mi i dan danas tjera suze na oči. Zato, samo zamisliti dane stradavanja, bezobzirnih granatiranja i samog pada grada je emocija koja oduzima dah, riječi i tjera na neprekidna razmišljanja „zašto za Boga miloga“. Kad razaranja na TV vidimo uvijek je to negdje tamo, pa i „daleko“ i izgleda strašno ali kad uđeš u Grad koji nema cijele cigle, krova,fasade, prozora, metra asfalta i nogostupa, tek tada shvatiš apokalipsu koju su svi ti nevini ljudi morali mjesecima proživljavati. Ne ponovilo se više nikad, nigdje i nikome.
Iako bih trebao što objektivnije i bez osobnog štiha izvijestiti, isprike zbog emotivnosti u dijelu članka.
Vidimo se i dogodine u Vukovaru.